Gost-stručnjak

Kako mi je volontirati s djecom i mladima s problemima u ponašanju?

 

Kada se spomene riječ volonter, obično se pomisli na osobu koja je nesebična i koja svoje slobodno vrijeme koristi za neku dobru svrhu, da pomogne nekome. I mislili bi da je to više-manje točno. Pa da, za mene je to isprve bilo tako, doÄ‘eš i pomogneš nekome da nauči nešto i  on dobije dobru ocjenu, i to je to. Sve dok nije počelo biti nešto drugo.

 Naravno, očekivani tijek dogaÄ‘aja je baš takav, učiš zajedno s nekim, ali na kraju ispadne da si i ti taj koji nešto nauči. Implicitno, na nekoj drugoj razini, istovremeno poučavaš i učiš od tog mladog čovjeka koji sjedi do tebe, ili nervozno hoda po sobi i broji minute do kraja učenja. Srećom, to s vremenom nestane i naÄ‘eš se lice u lice s nekim tko je u osnovi isti kao i ti, kao i svi uostalom. Netko tko želi da ga čuješ. A tko to ne želi?

U ovih godinu dana naučila sam biti strpljiva, iskrena i autentična, jer pretvaranjem se ništa ne može postići. IskrenošÄ‡u može. I slušanjem, jer oni imaju toliko toga važnog za reći. Ovo iskustvo je postalo za mene nešto toliko vrijedno i neprocjenjivo da ne mogu zamisliti svoj tjedan bez barem jednog posjeta udruzi. Nekako je ovo što tu radim postalo dio i onoga što jesam.

Pa, toliko o nesebičnosti. Misliš da u ovo ulaziš da pomogneš nekome drugome, a s vremenom shvatiš da se počneš mijenjati, i da nisi više isti. Jer nije sve onako kako se čini izvana. Mogao je bilo tko doći na tvoje mjesto i učiti Present Simple ili tablicu množenja s nekim, i bilo bi tu više-manje sve isto. Ali ti ne bi bio isti, jer dobiješ puno više nego što si mogao zamisliti.

Kako bih što bolje odgovorila na postavljeno pitanje potrebno je pobliže pojasniti što za mene znači volontiranje. Nakon završenog fakulteta bila sam uvjerena kako ću vrlo lako i jednostavno naći posao. Naravno, to nije bilo tako. U moru oglasa, životopisa, motivacijskih pisama, nadanja, vjerovanja i traženja, izgubila sam motivaciju i dobru volju. U jednom trenutku svog života počela sam se osjećati beskorisno i više mi ništa nije imalo smisla. Na preporuku prijateljice odlučila sam se javiti u udrugu “MoSt”. Pomislila sam: ako već imam toliko slobodnog vremena, bolje ga je “utrošiti” na nešto korisno. Tako je započelo moje volontersko putovanje koje  traje već godinu i pol dana. Možda to ne zvuči puno, ali moj život se od tada poprilično promijenio. Vidjeti dijete koje ima probleme odraslog čovjeka, čuti priče koje si dosad čuo i vidio samo u filmovima, osvijestiti da je ta mlada osoba možda gladna ili pak zlostavljana, shvatiti da onaj dječak koji ti je prirastao srcu zapravo problematično dijete koje, ako se ne usmjeri na pravi put, može postati delinkvent, to je tek jedna strana ove medalje. Druga strana je ona puno ljepša i manje bolna. Dok učiš s djecom (izbjegavam reći “tom” jer su to djeca kao i svaka druga), osim što obnavljaš svoje znanje, prenosiš to isto znanje na nekoga tko će ti na kraju priče pokazati zahvalnost. Možda će na tom putu biti prepreka, svaÄ‘a, ljutnje, ali isto tako bit će puno smijeha, zadovoljstva i sreće. Kroz edukativne igre vidiš kako razmišljaju, kroz radionice uočavaš koliko su kreativni, kroz priču možeš upoznati njihovu dušu. To su zapravo samo djeca i mladi koji žele da netko obrati pozornost na njih. Ponekad će tu pozornost tražiti na pogrešan način, ali “tko je bez grijeha nek’ baci kamen prvi”.

E sad, da bi ovaj kratki esej imao smisla potrebno je pojasniti zašto sam ga započela pričom o sebi. Započela sam ga tako jer sam zapravo htjela naglasiti koliko su ta djeca i volontiranje pomogli meni. Volim vjerovati da su me učinili boljom osobom koja ima više strpljenja, koje je na ovom putovanju ojačala (i još će), volim vjerovati da su me naučili mom poslu više nego fakultet i na kraju volim vjerovati da su moj život uvelike obogatili. Nije jednostavno, nije bezbrižno, nije igra i samo ako si voljan pomoći i dopustiti da ti pomognu onda volontiranje ima smisla. Kako se inače kaže:”Na mladima svijet ostaje.”- pa potrudimo se svi zajedno da nam ti mladi naprave svijet boljim mjestom za život.

Jednog dana radim u skupini i dobijem SMS – ajde, napiši neki blog za naš web ... ajme meni, ovaj budući doktor znanosti uvijek nešto realizira, projektira, ni nebo mu nije granica,  mi je prva pomisao. Mostovci znaju o kome govorim..Nemam ja sad vremena za to..Poslije razmišljam, ma ajde da i ja modeliram poznate blogerice, ako ne modne, onda bar da iskoristim priliku i kažem nešto o radu odgajatelja u domovima socijalne skrbi. Neinteresantne su mi za sada teme o poremećajima, poteškoćama, rizicima, deinstitucionalizaciji i transformaciji, jer su moja svakodnevnica, pa mi je došla inspirativna akcija da pitam samu sebe zašto ja radim u Domu i još k tome volim svoj posao. 

U Domu za odgoj radim 15 godina. Danas kad se okrenem, ono ne mogu vjerovati, prošle su brzinom svjetlosti. Kako mi je tako brzo prošlo vrijeme, pitam se. Nema drugog odgovora, nego da sam ovih 15 godina bila gdje sam trebala biti, gdje pripadam, gdje sam dala sebe, gdje sam živjela. Prvi radni dan mi je bio 11.01.2001. godine- totalni numerološki  pogodak. Ispunjena sam kad znam da sam na svom putu, koliko god on težak bio u nekim trenutcima...mislim ono, jako težak...a zapravo ništa lakši.

Prošla sam sve tretmane u Domu i odradila sve dnevne i noćnu smjenu. Da vas upoznam...Dom nudi niz tretmanskih oblika rada - poludnevni boravak, produženi stručni postupak, smještaj korisnika po Zakonu o socijalnoj skrbi i Obiteljskom zakonu, smještaj korisnika po Zakonu o sudovima za mladež, dijagnostiku te prihvat. Sa svakim oblikom rada vas mogu upoznati neki drugi put... kad ću biti od volje.

Rad u poludnevnim boravcima u Domu i u produženom stručnom postupku, koji je zapravo,  poludnevni boravak pri školi uključuje rad s korisnicima u riziku osnovnoškolske dobi.  Radila sam ga dugo i tada osjetila najveću ljubav i povezanost s mojim okruženjem. Ispred vas sjedi desetero djece, nekad i više, i vodite cjelokupnu brigu o njima. Rad vrlo odgovoran jer njih desetero treba izvući na pravi put i to upravo sad. Baš u toj dobi kad uglavnom možeš promijeniti njihov životni put. Organizira im se prehrana, pružaš im pomoć i podršku u učenju, što zapravo znači direktno im pomažeš u učenju, usmjeravaš ih u donošenju pozitivnih odluka, motiviraš ih za dobro, pokušavaš im reći da sve što su doživjeli da je prošlo i da su sad zaštićeni, da imaju povjerenja u tebe, a ponekad je i dovoljno da ih nahraniš. Da, vidjela sam punoooo gladne djece. Ima ih mnogo, zaista. U našem sustavu se i ne smije puno toga navoditi, vezan si službenim tajnama, ali ljudi moji, što prolaze djeca od šest, sedam, osam godina, koji teret na svojim leÄ‘ima nose. Najnormalnije je da će poslije u dobi adolescenije, početi „pucati“ jer je teret pretežak. Cilj mi je bio, i to je uvijek donijelo pozitivne rezultate, povezati se s njihovim roditeljima, zaista razvijati odnos povjerenja, bez straha da se radi o nekoj nadležnoj službi i zaista su se stvari u obitelji mijenjale. A, time i život malih duša. Vikalo se na roditelje, bilo rame za plakanje, usmjeravalo se, a ono što sam ja vidjela da su to osobe koje imaju ljubav prema svojoj djeci no, naravno, i oni  sami su u tom životnom periodu  bili bez kontrole nad svojim životom i imali su svoju životnu priču. Ponosna sam što su se  uglavnom sve majke te djece  zaposlile i uključile u život te postale zadovoljnije, a time su i djeca bila smirenija. Djeci je važno da su roditelji dobro. S bivšim korisnicima sam uglavnom u kontaktu, preko facebook - a, telefona, a s nekima se popije i kava...mislim ono, neki imaju i djecu...toliko je godina prošlo.
Bilo je predivnih trenutaka, zagrljaja, pjesme, smijeha, cvijeća, suza, kontrole i nadzora. 

Priča 1. 
Sjećam se trenutka, kad sam dobila informaciju da se korisnik vozi na nekom motoriću oko škole. Uglavnom su muški korisnici zaluÄ‘eni motorima i autima, a ono imaju 14 god. I, zaista ih trebaš doslovno podučavati kako su vožnje motorima neprimjerene za njihove godine i da će za to tek doći vrijeme. Gledaju te i ne vjeruju, kao da si s druge planete...šta ova govori?!. IzaÄ‘em ja van, prošetam malim uličicama, vidim ga i stanem mu na put. Možete mu zamisliti facu...šta ću sad, da je proÄ‘em ili šta...Samo je govorio, ovo je mali motor...Toliko sam mu u srcu bila zahvalna da je stao i predao mi ga jer je mogao i sve drugačije napraviti da je htio. Odgurala ja taj motorin do škole, jedva ga smjestila u jednu prostoriju, zamastila se sva i zvala roditelje da doÄ‘u po njega i neka budu sretni da im ne zovem policiju. Naravno, došli su kroz par dana. A šef škole mi kaže „...mi oduzimao olovke, mobitele, gumice, a ne motore...“. Hahahaha...smijala sam se danima.

Priča 2.
Učiteljica fizike se požalila da joj moj korisnik, osmaš, ometa nastavu...pa ono, uÄ‘eš u razred, 30 učenika unutra i sad ka trebaš ispasti faca, svi te gledaju, a ja i moj se gledamo, kad ono, on počne bježati po razredu, po stolovima, pa ja trk da ga uhvatim, šta ću sad, ne znam gdje će,  i naravno, ne znam ni ja kako, vjerujem jer je on to dozvolio,  ulovila sam ga...danas se redovito javlja i vrlo je obziran...svaki blagdan čestita.

Priča 3. 
Najdivniji prizor, koji sam fotografirala u svoje pamćenje, bio je trenutak  na poludnevnim boravcima, kad se igrala, njima vrlo važna finalna nogometna utakmica turnira. Dva učenika iz moje grupe koji su igrali u suprotnim timovima, podižu ruke, zaustavljaju utakmicu... Što je sad pitam se? Jedan od njih  se saginje i veže vezice (špigete) drugom. Zašto? Zato što drugi to radi svojih poteškoća ne može. Zauvijek umemorirano i zauvijek tu...i zato ih cijenim, poštujem i divim im se...i zato su vrijedni..i vrijedni su da svoj dan provedem s njima...
Vrijedni su i u situaciji kad učenik dolazi u skupinu i podiže od sreće svog odgajatelja..sreća je da je došao na grupu i da ga vidi...

Trenutno radim na smještaju (stacionaru) u Domu.  Rad je zaista teži, uvjerenja su ukorjenjena, radi se već o  izgraÄ‘enim osobama, dugotrajnija su životna iskustva, teže se otvaraju, teže ti prilaze, ne vjeruju ljudima, a trebaju te. Većinom su tu jer im se nije adekvatno pomoglo u mlaÄ‘oj dobi. Zato je izuzetno važna prevencija i rad s uzrastom osnovnoškolske dobi. Tu  leži odgovor na većinu problema. Naravno ne sve, ali vjerujem da bi sigurno 50% korisnika bilo na drugom životnom putu da im se pružila adekvatna pomoć na vrijeme. A to je savjetodavan rad i uključivanje u skupine koje vode stručni radnici iz područja rada socijalne skrbi. Država isto mora prepoznati, ako joj je stalo do života djece i mladih, pružiti podršku u otvaranju skupina, zapošljavanju djelatnika i osiguravanju  novca koji je potreban za kvalitetan za rad.

Zašto? Zato što vrijede...djeca vrijede... i  više od nas odraslih.
                
 „blogerica“ Renata